Mislim da bi ovaj tekst sasvim lepo mogao da ostane i neobjavljen. A opet mi nešto vuče prste, da poput lakonogih srna skaču sa slovo na slovo i kroje ove redove. Večeras dok se vraćah u stan, osetih nešto nalik suzama vrelim. Dan što prođe, beše lep, i oni pre njega, i ništa loše u nagoveštaju nije.
Suze dođu kada ih ne zoveš. Kao i smeh. Dobrota ljudska se na dobrotu kači, onako kao čičak, a zloba se razliva poput nabujale reke, i plavi sve pred sobom, nosi što odneti može, a što ne može pokušava da zarazi i uvuče u svoje kolo.
Za ovo godina što imam, čuh dva oprečna mišljenja o sreći čovekovoj. Jedno, koje podržava veći deo populacije jeste da smo za patnju i trpljenje rođeni, a da će nam sreća doći kao nagrada kad zatvorimo knjigu. Drugo, meni bliže, jeste ono da smo svi rođeni sa istim pravom na sreću, i da ako čestito njome baratamo, bićemo nagrađeni i kad se biblioteka zauvek zatvori.
U poslednje vreme nešto mi se to pitanje sreće vrti po glavi. Koliko je svako krojač svoje? Ili koliko ljudi u svom okruženju znate koji vrlo rado honorarno rade kao krojači tuđe. Nije bitno što makazama loše barataju, što im ni nacrti ni šeme ne idu, oni i dalje zdušno kroje po tuđim kućama, valjda misle, ako su sebi skrojili malo ukoso, što bi drugima bilo lepše. Uniformisana sreća. Kako njima tako i vama.
I još jedno pitanje u vezi sa srećom me nešto tišti ovih dana – koliko čovek sme da bude sebičan kad je sreća u pitanju – tj. koja je to tačka posle koje neko sme, a da ne bude osuđen od čitavog sveta, da kaže – ja više ne mogu da budem čuvar tuđe sreće. Ovi o kojima ovde pišem nisu krojači po tuđim kućama. Ne, ovde mislim na one koji svaki dan kroje u sopstvenoj kući novi srećni model za sve oko sebe – a istovremeno oni idu razotkriveni, nezaštićeni, tužni i poraženi – jer su ih razne okolnosti načinile čuvarima tuđe sreće, i sve ono što u toku noći uspeju da sašiju za sebe, sva sreća koju u snu sebi dodele u jutro biva rasparana i razdeljena za tuđi mir, tuđi osmeh, tuđu dozu dnevnog zadovoljstva.
Gore od ovog jeste samo kada njima dođu krojači po kućama i prekroje njihovu golotinju i izvrnu je naglavačke pred čitav svet. Kad i onaj krajičak osmeha koji ponekad uspeju da sačuvaju u uglu usana, kao trag od noćnog pletenja, ovi prekroje i ukaljaju.
Gde je ta granica – kada čovek sme da zatvori vrata i kaže – sada je dosta. Kada može da svakuje kofere i ode da nađe svoju rođenu sreću, svoju drugu kožu, svoje pravo na dobrotu u polju čičaka?
Rekoh vam, ovo je moglo i neobjavljeno da ostane. Moje suze nisu ni povod ovog teksta, niti imaju veze sa srećom. One imaju veze sa belim lukom i cvećem i čišćenjem duše. Dobro odabran trenutak za provetravanje… ipak je ovo maj…
oblogovan
9. маја 2014. at 10:47 pm
Post je odli;an, a pitanje takvo da će ostati bez odgovora, bar što se mene tiče, jer odgovor ne znam… A možda je i hipotetičko… 🙂 A istina je da volimo/imamo običaj/potrebu da znamo šta je nekome potrebno za sreću. Ume da zasmeta i kada je namera dobra, ali tek kada je loša…
Marina Majska
10. маја 2014. at 1:25 pm
Upravo, ovo jeste jedan od onih postova koji nikako ne mogu da imaju jedan univerzalan, čak nekad nemaju nikakav odgovor, ali, ni ja temu nisam obradila do kraja, opet čuvajući neku tuđu sreću od reči koje mogu da povrede… 🙂
Dragana
10. маја 2014. at 7:27 am
Sjajan tekst Marina, uvek aktuelna tema. Trpeti nepravdu je greh prema sebi isto koliko i činiti je drugome, pa tako treba imati granicu gde se kaže – sad je dosta! Na te krojače ne treba mnogo obraćati pažnju, da su neki krojači prekrojili bi svoju uzaludnost u nešto ljudsko, ovako ih samo treba zaobilaziti i ćao! 🙂
Svako ipak daje samo ono što ima.
Marina Majska
10. маја 2014. at 1:23 pm
Hvala ti. Pratimo se, već dosta dugo i znam da nam se neke slične životne teme nameću i da su nam mišljenja slična – reakcije naravno drugačije, ali pogled na svet i ravnotežu u među zvezdama, kako Đole kaže, idu u istom smeru. Hvala ti! 🙂
Dragana
10. маја 2014. at 1:25 pm
Na tvojoj sam strani, uvek. Uživaj! 🙂
Marina Majska
10. маја 2014. at 1:28 pm
Hvala! I tebi to od srca… ❤
gostkodgroficenaveceri
10. маја 2014. at 9:42 am
Poruku Priče o Jovu ne treba bukvalno shvatati. Valjda…
Odličan tekst.
Marina Majska
10. маја 2014. at 1:22 pm
Jednom sam u nekom od časopisa tipa treće oko, šesto čulo – naletela na tekst o tome da svaki datum rođenja nosi neku biblijsku priču – i moja ispade Priča o Jovu… 🙂 Pa ti sad vidi 😀 Šalim se malo, ali verujem da svako ima pravo na sreću i da niko nema pravo da uzurpira tuđu, ili da nismo nikad nikom toliko dužni da bismo žrtvovali sebe i svoju radost zarad nečega… Duga tema, o tom, potom… 🙂
Danijela
10. маја 2014. at 12:00 pm
bravo! bistre misli i čista duša!
Marina Majska
10. маја 2014. at 1:19 pm
Hvala, draga Danijela!
duplavenera
10. маја 2014. at 2:43 pm
Tanana dušice, sjajan tekst. A provetravanje, uvek dobro dođe, makar i u maju koji mi je omiljen mesec, tri rođendana i jedan pomen 😦 tako to ide, „…čaša žuči, ište čašu meda, smiješane najlakše se piju…“ :*
ironijexl
10. маја 2014. at 2:47 pm
Vredi li biti čuvar sreće onih koji je neće, sve do svog očajanja..? Ili otići do polja i odabrati svoj čičak…
Marina Majska
10. маја 2014. at 7:50 pm
Brane, drug moj, u tome jeste čitava moja dilema. Još možda korak dalja – u slučajevima kad ljudi prestanu biti svesni – zbog bolesti, starosti, odustajanja od života, vredi li ići do kraja, tj. da li druga strana ima pravo da se povuče iz priče i ode u neku svoju sreću…
LaBiLnA
10. маја 2014. at 7:31 pm
Nesum školovala… 😉
Marina Majska
10. маја 2014. at 7:48 pm
:*
LaBiLnA
10. маја 2014. at 7:49 pm
:* 🙂
Dejan
11. маја 2014. at 12:17 am
Ovo nije smelo ostati neobjavljeno,da bar jedan um pročita.. ne zapita se…Nažalost (ili na radost!?) s ove strane tipka „Čuvar sreće…
Marina Majska
11. маја 2014. at 9:01 am
Ne znam kakvu sreću čuvaš, ali verujem da postoji mnogo dobar razlog zašto si se odlučio da budeš čuvar… Svi mi nečiju sreću čuvamo, ali dobro je dok u tome i uživamo i nalazimo parče svoje sreće. Tuga je kad postanemo samo stražari, pa niko srećan više nije, a nema nikog da nam to javi…
Dejan
11. маја 2014. at 5:06 pm
Nekako sam sposoban da „usrećujem“ druge..Brinem za sve..a za sebe ne..još i izrimovah..Ispada da se žalim..Al nekako sam uvek za sve tu kad sam im potreban..za mene-nema se vremena..
Marina Majska
11. маја 2014. at 6:42 pm
E, vidiš, u jednom trenutku dođe do nečega što se zove zamor… imam jedan tekst na drugom blogu – o tome da sam rešila da budem malo sebična da bih mogla da usrećujem druge…
Dejan
11. маја 2014. at 11:00 pm
Mogu li dobiti link ? Jer hronično sam umoran…
Marina Majska
12. маја 2014. at 9:42 pm
Dejane, trenutni link – http://coolumna.wordpress.com/2014/01/04/ja-planiram-ove-godine-da-budem-sebicna-a-vi/
tanjat
12. маја 2014. at 10:24 am
Baš si u titravoj, ganutljivoj fazi – pravoj majskoj, valjda? 🙂
Marina Majska
12. маја 2014. at 1:37 pm
O, da, maj je uvek uvuče u svoju igru, a ja se svesno prepustim… ali sada trenutno, vrlo namerno pijem i cvetne esencije koje mi pomažu da osetim ceo spektar emocija… i da ih balansiram 🙂